Mnogo prašine se podiglo oko novog Zakona o finansijskom poslovanju koji je donesen u junu 2016., a čija primjena je počela 30.12.2016. godine. Međutim, ono što najviše zabrinjava jeste njegova praktična primjena. Da li je realan ili nije, to sad nije ni važno, moramo ga prihvatiti onakvog kakav jeste i po njemu se valja vladati. Po našem skromnom mišljenju, realan je i ako ga se pridržavamo veoma je koristan za sve strane.
Nažalost, poslovno okruženje i uslovi u kojima se posluje u našoj zemlji nisu nimalo zavidni. Stanje je zabrinjavajuće, obzirom na dosadašnju neuređenost u poslovnim odnosima, te višegodišnja dugovanja po raznim osnovama između poduzetnika, kao i u javnom sektoru. Ovim zakonom se nastoje ispraviti sve nepravilnosti i uvesti reda u poslovno okruženje.
Zakon je u jednu ruku rigorozan, a u drugu ruku logičan, jer se stvari jednom moraju posložiti. Na tržištu trebaju i moraju ostati i opstati oni koji imaju perspektivu, čiji posao je isplativ i koji će prema svim učesnicima izmirivati svoje obaveze, te ostvarivati profite. Bez toga nema smisla ni poslovati.
Šta nam to donosi Novi Zakon?
Novi Zakon o finansijskom poslovanju donosi niz novina, definira neke nove pojmove i određuje smjernice i rokove, te sankcije za nepostupanje po propisima. Najstrašnije uvijek dođe na kraju, a to su već pomenute sankcije. Ovaj zakon se odnosi isključivo na poduzetnike i subjekte javnog prava, a isključuje finansijske institucije, kao što su banke, investicijske fondove, osiguranja i sl.
Osim toga, utvrđene su i obaveze uprave i nadzornih odbora društava, ukoliko isti postoje. Obaveza uprave jeste da:
- poduzme sve mjere kako bi se osigurala likvidnost,
- upravlja imovinom i obavezama društva tako da je ono sposobno izvršavati svoje dospjele obaveze,
- osigura sistemsko praćenje, procjenu i strategiju održavanja, odnosno dostizanja adekvatnog kapitala,
- nadzire stanje likvidnosti, kao i poduzima adekvatne mjere radi otklanjanja nelikvidnosti (što je zakonom definirano kao obaveza nadzornog odbora, ali ako isti ne postoji, onda ta obaveza spada na upravu).
Šta je to likvidnost, a šta adekvatnost kapitala? Šta učiniti i kako posupati u slučaju nelikvidnosti i neadekvatnosti kapitala?
Ukratko, likvidnost je sposobnost pravovremenog izvršavanja dospjelih novčanih obaveza, a adekvatnost kapitala je odnos između dugoročnih izvora finansiranja i obima i vrste poslova koje društvo obavlja, te rizika kojima je izloženo u poslovanju.
Šta likvidnost znači u praksi?
Smatra se da je poduzetnik nelikvidan ako kasni više od 60 dana u izvršenju jedne ili više kratkoročnih obaveza čiji iznos prelazi 20% njegovih ukupnih kratkoročnih obaveza objavljenjih u godišnjem finansijskom izvještaju za proteklu finansijsku godinu. U ove kratkoročne obaveze spadaju obaveze prema domaćim i ino dobavljačima, obaveze po kratkoročnim kreditima i sl. Posebno, smatra se da je poduzetnik nelikvidan ukoliko kasni više od 30 dana sa isplatom plate u visini ugovorene plate zajedno sa pripadajućim doprinosima i porezima koje je obaveza isplatiti zajedno sa platom.
Na primjer, ako su kratkoročne obaveze (prema dobavljačima, obaveze za doprinose, plate i naknade plata, obaveze za PDV...) utvrđene finansijskim rezultatom za 2016. godinu iznosile 100.000,00 KM, od toga je dospjelo 7.000,00 KM na ime obaveza prema dobavljačima, 5.500,00 KM na ime doprinosa, plata i poreza prema radnicima kojima nisu uplaćeni doprinosi i plate od januara tekuće godine, poduzetnik se na datum 01.03. tekuće godine smatra nelikvidnim, pa makar imao potreban novac za izmirenje istih, zato što duguje na ime plata i doprinosa duže od 30 dana.
S druge strane, neadekvatnost kapitala nastaje u slučaju ako je na dan sastavljanja finansijskih izvještaja gubitak iz tekuće godine zajedno sa prenesenim gubicima dostigao polovinu visine njegovog osnovnog kapitala.
Na primjer, ako ste u 2015. godini imali gubitak od 200,00 KM, a u 2016. godini ostvarili ponovo gubitak u iznosu od 300,00 vaš akumulirani gubitak je 500,00 KM. Ukoliko je vaš osnivački kapital 1.000,00 KM, a nemate akumuliranu dobit iz ranijih godina s kojim biste pokrili nastale gubitke, tada nastaje stanje neadekvatnosti kapitala.
U tom slučaju, a shodno Zakonu, uprava je dužna u roku od 8 (osam) dana analizirati uzroke nastanka neadekvatnosti kapitala i predložiti mjere potrebne da se ostvari adekvatnost kapitala, te ih dostavi nadzornom odboru koji je dužan o tome dati mišljenje u roku od 8 (osam) dana od dana prijema (ako nadzorni odbor postoji). Nakon toga, uprava počinje provoditi mjere kako bi ostvarila adekvatnost kapitala i za to ima rok od 90 (devedeset) dana.
To praktično znači da ovih 500,00 KM gubitka iz gore navedenog primjera nadoknađujemo iz osnovnog kapitala (što predstavlja samo finansijsko knjiženje), a istovremeno uplaćujemo na ime osnovnog kapitala iznos do visine osnivačkog kapitala koji je upisan prilikom registracije firme. Ukoliko je firma ostvarila gubitak iznad visine kapitala, onda je, ukoliko ne obezbijedi stalne izvore finansiranja u roku od 90 dana, dužna izvršiti dokapitalizaciju i povećati osnovni kapital preduzeća.
Izvršenje novčanih obaveza u poslovnim transakcijama
Ovaj Zakon, između ostalog, definira i određene rokove u poslovnim transakcijama između poduzetnika i subjekata javnog prava, kao i između izvođača i njihovih dobavljača i kooperanata nastale na osnovu projektiranja i izvođenja javnih radova, kao i izvođenja građevinskih radova. U članovima 10. do 16. Zakona jasno su navedeni rokovi plaćanja, ograničenja, prava i obaveze dužnika i povjerioca, pa ćemo ovdje samo pojednostavljeno objasniti koji su to rokovi, kao i ostale detalje vezane za izmirenje obaveza.
Poduzetnici mogu ugovorom definirati rok plaćanja do 60 dana, a izuzetno od ovoga može se ugovoriti, isključivo u pisanom obliku, i duži rok plaćanja koji ne može biti duži od 360 dana, pod uslovom da je dužnik izdao povjeriocu sredstvo osiguranja (npr. Bankarska garancija, avalirana mjenica). Ukoliko ne postoji Ugovor koji definira rok, nego prodavac za isporučena dobra i usluge izdaje fakturu onda je rok za izvršenje obaveza 30 dana. Rok za izvršenje plaćanja počinje teći od dana prijema računa ili dana kad je prodavac izvršio svoju obavezu (isporučio robu uz dokaz da je roba primljena, izvršio uslugu uz dokaz o izvršenju iste). Sve navedeno tiče se odnosa između poduzetnika. A šta u odnosu između poduzetnika i subjekata javnog prava?
U slučaju ugovora između poduzetnika i subjekata javnog prava u kojem je subjekt javnog prava dužnik, a poduzetnik prodavac, rok plaćanja ne može biti duži od 60 dana, a izuzetno do 90 dana, što predstavlja izuzetak, a ne pravilo u ugovaranju. Ukoliko ugovorom nije definiran rok plaćanja onda je Zakon odredio da je rok plaćanja najduže 30 dana. U slučaju da je poduzetnik dužnik, onda važe pravila navedena u prethodnom paragrafu.
Posljedice kašnjenja u plaćanju i ništavnost pojedinih odredbi ugovora
Zakon jasno kaže da ukoliko dužnik zakasni sa plaćanjem svojih obaveza, tada prodavcu duguje pored osnovnog duga i bez bilo kakve daljnje opomene i kamate za kašnjenje, pod uslovom da je prodavac ispunio svoje ugovorne i zakonske obaveze. Kamata za kašnjenje je jednaka visini Zakonske zatezne kamatne stope čija visina je 12% godišnje. Osim zatezne kamate, ako dužnik zakasni sa plaćanjem obaveza, prodavac ima pravo i na posebnu naknadu u iznosu od 100,00 KM i to bez obzira je li pretrpio bilo kakvu štetu zbog dužnikovog kašnjenja. Ono što je bitno naglasiti jeste da ovih 100,00 KM sa aspekta PDV tretmana ne predstavlja povećanje osnovice za PDV i na nju se ne obračunava PDV, jer u osnovi ne predstavlja promet čija je osnova razmjena dobara i usluga. Ovo važi dok Uprava za indirektno oporezivanje ne kaže drugačije.
Ovo u praksi znači sljedeće:
Ako smo kupcu isporučili neku robu, proizvod ili uslugu u iznosu od 1.000,00 KM, na dan 10.01.2017. godine i redovno mu isporučili fakturu na taj datum i on fakturu primi 12.01.2017. godine, ukoliko nije ugovoren rok plaćanja, kupac je svoju obavezu morao izmiriti do 12.02.2017. (30 dana). Ako kupac nije izmirio ni do danas svoju obavezu, to znači da nam duguje osim osnovnog duga od 1.000,00 KM, još i 100,00 KM na ime fiksne naknade, te kamatu u visini 12% čije računanje počinje od 12.02.2017. pa do datuma uplate cjelokupnog iznosa.
I na kraju ovog pokušaja da u kratkim crtama pojasnimo najnoviji Zakon o finansijskom poslovanju, još da navedemo i šta je to ništavno i protivno zakonu.
Ako se strane u poslovnom ugovoru dogovore da se odriču potraživanja na ime zateznih kamata u slučaju kašnjenja sa plaćanjem ili se odriču posebne naknade, takve odredbe ugovora su ništavne. Bez obzira na bilo kakvo ugovaranje, dužnik je dužan platiti 100,00 KM na ime fiksne naknade i 12% zatezne kamate ako kasni sa plaćanjem, i prodavac to ne smije odbiti. Također, ništavne su i odredbe međusobnih ugovora u kojima su definirani ugovori duži od 360 dana za izmirenje obaveza između poduzetnika, te 90 dana u slučaju kada je dužnik subjekt javnog prava.
Ukoliko se strane dogovore da svoje obaveze izmiruju u ratama, onda se definiraju rokovi za izmirenje rata i primjenjuju se pravila ovog Zakona na svaku ratu posebno.
Ukoliko imate pitanja, slobodno nam se javite i obavezno se prijavite na naš newsletter.